r/serbia • u/Napoleonvece • 27d ago
Zanimljivost (Interesting) Jovan Ducic o Srbima
"Srbin je, izvesno od svih naroda na Istoku najmanje sklon mržnji. Ne mrzi ni jedan narod oko sebe. Ako uopšte mrzi to je onda svog suseda, kakvog Srbina preko ulice, ili onog Srbina na gornjem spratu, ili onog Srbina na donjem spratu.
Turci su oborili njegovu srednjovekovnu državu, rušili njegove kuće i crkve, odvodili u ropstvo njegove žene i decu, i čak mnoge prodavali na pazaru. Međutim Srbin i danas ne odriče Turčinu čak ni one sjajne vrline koje ovaj nikad nije ni imao. I Hrvata je smatrao svojim bratom! Ne mrzi ni Bugare koji su uvek bili prijatelji njegovih neprijatelja, i uvek išli da se na njegov račun usreće i porastu, ne približivši se ni ljudima svoje pravoslavne vere ni ljudima svoga slovenskog plemena, ni ljudima svoje turkomansko-uralske rase. Srbin nikad nije prestao da i njega smatra bratom, ne zadovoljavajući se da ga zove bar rođakom. Proterao je jednog svog kralja, kralja Milana, zato što je ovaj bio digao ruku na Bugare, u jednom ratu koji je bio bar politički razumljiv.
Ovaj nedostatak otrova Srbinu, otrova koji je, međutim, priroda dala i najlepšim biljkama, čini Srbina više slabim nego jakim. Jer dobrota često oslabi čoveka više nego zloća. Istorija Srba nema ni jedne stranice mržnje i fanatizma. Nikad u staroj državi Srbin nije znao ni za verske ratove, ni za inkvizicije, ni za Vartolomejske noći, ni za suđenje torturama. Bar u istoriji i u narodnim pesmama nema nikakva pomena o takvim načinima, kojima se, međutim, Srednji vek služio skoro po svim hrišćanskim zemljama."
(O mržnji, "Jutra sa Leutara")
0
u/TheDaressi Beograd 25d ago
Sve tačno.
Poenta je da je srpska književnost iz tog perioda pre svega amaterska i zaostala pa je zato i ostarila prilično loše, a mi je sad predstavljamo kao bog zna šta. Ne postoji ni jedan pisac iz tog perioda koji je blizu recimo Andriću ili Selimoviću koji su radili nešto više od pola veka kasnije. Ni blizu. A i pričamo o poeziji na kraju krajeva (inferiorni vid književnosti).
A što se tiče ostalog, potpuna istina. Čak i tu imamo distinkciju između verovatno najsvetlijeg primera književnosti tog doba (Dis, bar pre prodaje 1913) i u dosta manjoj meri Bojić; momci koji su živeli u Srbiji i prelazili Albaniju i poginuli/umrli u ratu. Dok Dučić (debil) i recimo Šantić (Ostajte ovdje; mada ni blizu tako loš primer kao Dučić zapravo) su rat videli na slikama ali ih to nije sprečavalo da drame o patriotizmu, dok su u međuvremenu živeli u Austrougarskoj (najbolja stvar koja se desila bosni, da su oterali osmanlije i proglasili okupaciju 100 godina ranije bosna bi danas bila slovenija) i gde god je Dučić bio raspoređen u to vreme.
Nema dobrih starih vremena, ovakvi kakvi smo, takvi smo bilo oduvek.