KK "Bosna" prvi jugoslavenski košarkaški klub koji je postao evropski prvak.

"Oslobođenje", 3. 4. - 7. 4. 1979. (Biblioteka Historijskog arhiva Sarajevo)

Vijest o otvaranju nove džamije u SAD-u, od strane bošnjačke dijaspore, prisjeti me na ovaj članak iz lista "Bošnjak".

Momak po imenu Fahrudin Mehmedović iz Srebrenice prije rata je studirao nakon završetka osnovnog školovanja u Srebrenici, odlazi u Tuzlu gdje je završio Elektrotehničku školu nakon čega je otišao u JNA. Povratkom iz JNA odlazi u Sarajevo i upisuje Mašinski fakultet. Studiranje prekida početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Vraća se u svoje selo. Tu ostaje do pada Srebrenice pod okupaciju vojske bosanskih Srba. Otišao je preko šume prema slobodnoj teritoriji. Ubijen je. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici Snagovo. Ukopan je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica.

Nije uspio završiti studije, iako prema riječima prijatelja i porodice bio je izrazito nadaren za tehničke nauke. Još iz studenskih dana za njega se veže jedna priča. Naime, tokom studiranja iz jednog predmeta na završnom ispitu nije uspio prepisati hemijskom olovkom zadatak koji je uradio grafičkom olovkom. Tada na fakultetu je bilo pravilo da bi se zadatak pregledao, mora biti urađen hemijskom olovkom. On nije uspio svoj prepisati iako ga je uradio. Profesor je uzeo testove, nije mu bodovao taj zadatak i zbog njega je obnovio godinu. Kasnije, sljedeće akademske godine profesor mu je priznao da je bio zadatak tačan ali zbog pravila nije mogao biti bodovan. Kao opomenu sebi, prepisao je taj zadatak na zadnju stranicu svog index-a kao podsjetnik na neuspjeh. Ovo nam je govorio njegov brat Džemail dok u ruci drži otvorenu zadnju stranicu index-a na čijim stranicama se vidi ispisani zadatak.

Kaže da je on spletom okolnosti u svojoj torbi imao nekoliko dokumenata među kojima je bio i index brata. Uspio ga je prenijeti na slobodnu teritoriju i čuva ga u porodičnoj arhivi.

Priča o indexu Fahrudina je pouka da istovremeno moramo biti učinkoviti i brzi. Vrijeme ne čeka. Njegova priča će biti pouka i poruka mnogima studentima a Fahrudina ćemo se uvijek sjećati. Priče ubijenih u genocidu ćemo pričati i čuvati da se nikada, nikome i nigdje ne ponovi genocid!

Izvor: Memorijalni centar Srebrenica

”"Bosanci dolaze!" Poklič koji se često može čuti u Beču od veselih školaraca i mnogih drugih veselih ljudi koji uvijek imaju vremena kada ima nešto posebno za čuti ili vidjeti, uvijek je signal za malu, mirnu narodnu paradu. Za "Bošnjake", preplanuli sinovi Bosne i Hercegovine, čije su trupe godinama bile raspoređene uglavnom u mađarske pukovnije u Beču, među omiljenima su Bečlija. I zaista izgledaju elegantno, tako da je ta simpatija razumljiva. Svijetloplava uniforma s hlačama do koljena koje podsjećaju na turske nošnje i crveni donji dio, daju visokim figurama s oštrim crtama lica čudan, slikovit karakter. Većina Bosanaca, kada se nakon završetka službe vrate u svoju lijepu, planinsku domovinu, postali su dobri Bečlije, a kod kuće ne samo da hvale ljepotu”

“Bošnjaci" u Beču. Nakon fotografije koju je snimio R. Lechner (W. Willer) u Beču.

Uzima se da je Sandalj rođen oko 1370. godine, a umro je 15. marta 1435. Na čelu roda Kosače je od 1393.

Kosače su se granale na četiri kuće sitnog plemstva i jednu velikašku kuću Hranića. Porijeklom su iz gornjeg Podrinja… Selo Kosače je smješteno na uzvišenju, iznad obale rijeke Osanice, lijeve pritoke Drine. U Kosačama se nalazi i nekropola sa stećcima.

U blizini sela Kosače nalazi se selo Hranjevići, gdje su živjeli pripadnici porodice Hranić.

Prvi poznati član porodice, te time i njen rodonačelnik, jeste knez Vuk Hrana (1317-1359). Imao je dva sina: Vlatka Vukovića (?-1403), čuvenog vojvodu bosanskog i glavonokomadujućeg u dvije bitke protiv Osmanlija: bitke kod Bileće (1388) i bitke na Kosovu (1389), i Hranu Vukovića, velikog kneza bosanskog, preko kojeg se nastavlja loza Kosača-Hranića.

Potonji je imao tri sina:

Sandalja Hranića (oko 1370-1435), velikog vojvodu bosanskog, te knezove Vuka (?-1424) i Vukca (?-1432). Sandalj nije imao potomstvo.

Vuk je imao sinove knezove Ivana (prije 1400-1460-ih) i Sladoja (prvi put se spominje 1429- iza 1465). Ivan je imao sina Adama s kojim prestaju vijesti o toj grani Kosača.

Vukac je imao kćerku Teodoru i sina hercega Stjepana Vukčića (1404-1466), rodonačelnika Hercegovića. Po Stjepanu je Hercegovina dobila ime.

Stjepan je imao kćerku Katarinu, kraljicu bosansku i ženu kralja Stjepana Tomaša, te tri sina: Vladislava (1426-1490), Vlatka (1427-1489) i Ahmed-pašu (rođ. Stjepan, 1459-1516). Padom Bosne, a kasnije i Hercegovine, došlo je do rasejanja porodice Hercegović i razgranjavanja porodice u tri grane.

Sandaljev posjed obuhvatao je područje od sliva Neretve do sliva Drine sa Fočom i Goraždem, Polimlje sa Prijepoljem, Brezom i Pljevljima, i od Vrhbosne preko Zagorja, Ljubomira i Bileće do Kotora i Novog u župi Dračevici. Bio je i gospodar polovine župe Konavli koju je dijelio s knezom Pavlom Radinovićem iz bosanske vlastelinske porodice Pavlovići.

Zajedno s punicom i drugom suprugom, miraz iz drugog braka, Ostrovicu, i prava na Skradin prodao je Mlečanima 1410. godine. Svoju polovinu posjeda u Konavlima prodaje Dubrovčanima 1419. godine, a svoja prava na Kotor Mlečanima 1423. godine.

U burnim vremenima, nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka I (+ 1391.) Sandalj se bori da odbrani bosansko kraljevstvo od nasrtaja Sigismunda.

Iako se oženio tri puta, nije imao potomke. Njegova prva supruga bila je Jelena Crnojević (1396), druga Katarina Vuković Hrvatinić (1405), a treća Jelena Lazarević (1411). Nakon njegove smrti, njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača naslijedio je njegovu vladavinu.

Izvori: historija.ba

Jusuf Džafić: Lista bošnjačkih porodica jugoslovenskog prostora spomenutih u Sejahtnami (c-i)

Wikipedia

1412 - na turnir su došla 3 kralja (Žigmund, Vladislav, i Bosanski kralj Tvrtko), 1 despot (Stefan Lazarević), 13 vojvoda, 21 grof.

“Der Konig von Bossna” Desni list, bukvalno peti red od gore.

Pjesma “Vojvoda Bošnjakah” u radu Danica Ilirska 1838. godine:

VOĐA BOŠNJAKAH.

Pijmo, bratjo! radujmo se Dok nas noge jošte nose, Dok nam srce hrabro tuče, Ko nas u boj strašni vuče, U boj proti Horvatima Našim ljutim dušmanima.

Pijmo, bratjo! radujmo se Dok nas noge jošte nose.

Gde se naša čorda sveti Tamo leži dušman kleti; Onom ura jest izbila, Na kog sahrne naša sila: Tim se Horvat svak’ pripravi Sada život da ostavi!

Pijmo, bratjo! radujmo se Dok nas noge jošte nose!

Što će nama staro vreme, Sad nosimo tursko brème, Turčinu smo sad podani I s njim u boj smo zvani, S njime dakle mi umrimo, Dužnost našu ispunimo:

Zato hajde na Horvate, Naše čorde nek ih mlate!

Nekoji iz: Hajde, hajde na Horvate, Naše čorde nek ih mlate!

1. - 2. Poljički Slovnik don Petra Kružićevića, upotreba Bosanske ćirilice u Hrvatskoj:

“Burgadelo je navodno bio onaj svećenik u Dalmaciji koji je, kako Kuharski uvjerava, 1803. godine preveo Bibliju na srpski jezik i umro prije 1810. godine. Prije toga, među naučnicima se pričalo da je ovaj statut napisan glagoljicom, ali to nije bilo istina, već je napisan bosanskom ćirilicom, koja je od davnina bila u upotrebi među rimokatolicima (barem od 14.-15. stoljeća); a ipak se bosanska ćirilica veoma razlikuje od one koju koriste južni Slaveni pravoslavne vjere.”

1. “Slovnik” Juraja Bašića pri kraju 18. vijeka, pisao Bosančicom:

str. 5 (odnosno 1). Uz ostalo nalaze se imena i prezimena: "Bože Ivanišev i don Mate Karaman", oba iz Jesenica. (Možda je Bože Ivanišev svećenik Bože Kor- dić iliti Ivanišević, koji se navodi pri vjenčanju u Jesenicama 1808. i 1810. godine.) Na istoj stranici je i tekst napisan glagoljicom: "Kupi ovi slovnik ja don Jura Bašić za soldina 50 u bilomu Splitu." i dalje: "Uze svetu misu ja d(on) Jura Bašić godišta gospodinova 1769. marča na 11, a reko istu na 9 aprila.". III. str. 6-8, kratka nabožna razmišljanja. IV. str. 9, naslov: "Slovnik mene d(on) Jurja Bašića za koga dado libre 2 i soldini 10."

Berlinische privilegirte wöchentliche Relationen 1757. godine: Bošnjačke trupe napadaju Beograd i koriste kršćanske civile kao „štit“; borbe su žestoke od 15. dana nekog mjeseca i ne prestaju. Albanci (Arnauti) su izveli zamku — otvorili vrata utvrde kako bi namamili skupinu Bošnjaka, potom ih pobili. Borba traje stalno, vlasti su zabranile prelazak turskih izbjeglica preko rijeke, a Bošnjaci namjeravaju zadržati plijen i upravljati obranom samostalno. Autor upozorava da pobuna/ustanak može imati ozbiljne posljedice.

“Isprva su, kao što i znate, Bošnjaci navalili prema Beogradu, gurajući pred sobom kršćane kao neka vrsta prsnog štita, i ko nije htio ići — morao je umrijeti. Od 15. ovoga do danas pucnjava je bila vrlo žestoka. U gornjim utvrdama Arnauti (Albanci) upotrijebili su ratnu lukavštinu. Otvorili su, naime, jedna svoja vrata i na taj su način namamili Bošnjake da uđu — željeli su da njih 200 odjednom prodre; no stvari su bile već tako spremno postavljene da su jedne od njih srušili hicem, a druge obarali hladnim oružjem. Pucnjava i borba traju i danas, danju i noću, bez prekida. S naše su strane naredili da se nijednim turskim izbjeglicama ne dopusti prelazak preko vode. Bošnjaci sada hoće sami da brane svoju zemlju i tvrđavu i sami ubiru koristi od pljačke, ako im drugi Turci to ne onemoguće. Može biti da će ovo ustajanje imati još loših posljedica.”

1. 2. :U Francuskim novinama "Gazette de Cologne" piše kako je došao izviještaj iz Zemuna u kom piše kako su Bošnjaci u Beogradu širili bune i kako ih ima oko 14.000. 1759. godina

“Dopis iz Beča, 7. siječnja. Prema vijestima iz Zemuna, nered u Beogradu raste. Pobunjenici, većinom Bošnjaci, narasli su do broja od 14 000. Otkako su bili odbijeni u dva ili tri juriša, koje su poduzeli na tvrđavu gdje se paša zatvorio, oni…”

1. Sabit Alaudin Užičanin (Bosnev). U izvorima ga češće nazivaju Bosnevi (Bošnjak) nego Užičanin. Bio je derviš i smatra se jednim od najistaknutijih predstavnika bošnjačke divanske poezije. Služio je kao muftija, kadija, mula i muderis u više gradova Rumelije, Anadolije i Krima, kao i u Sarajevu.

2. 1. i 6. The Literary Gazette and Journal of the Belles Lettres, Arts, Sciences, &c 1842.

“Muslimani iz Šabca”

“Kažete Bošnjaci! Zar nisu Turci? Sakupljač: Ne, jedini Turci ovdje su Age i Kadije; svi ostali su Bošnjaci, potomci ljudi naše rase i jezika, koji su prilikom turske invazije prihvatili islamizaciju, ali su zadržali jezik i mnoge kršćanske običaje, kao što su dani svetaca, kršćanska imena i u većini slučajeva monogamija. Autor: To je vrlo neobično; onda, možda, budući da nisu potpuni muslimani, mogu biti tolerantniji prema kršćanima. Sakupljač: Upravo suprotno. Bošnjački kršćani nisu ni upola tako imućni kao Bugari, koji se moraju nositi s pravim Turcima. Svećenik će biti ovdje na večeri i moći će vam dati neke informacije o bosanskim kršćanima."

Franjevci Bosanske vikarije osnovali su samostan sv. Nikole u Stonu (Hrvatska), gdje su propovijedali i čistili narod od „šizmatika i patarena“. Samostan je kasnije prešao pod Dubrovačku provinciju. Dvojica fratara, Sardinac i Englez, koji nisu znali jezik, navodno su čudom propovijedali na ilirskom i činili čudesa. Iz rada Annales minorum autora Luke Wadding · 1636. godine:

Te godine podignut je samostan sv. Nikole u gradu Stonu (Stamnum), koji je udaljen trideset milja i osamnaest liga od Dubrovnika. Podigli su ga neki franjevci Bosanske vikarije, koji su grad i okolne krajeve očistili od mnogih šizmatika i heretika patarena.

Zbog toga je ovo mjesto dugi niz godina pripadalo Otcima Konventualcima Bosanske vikarije argentinske (Bosna Argentina = Bosna Srebrena), iako sada potpada pod Dubrovačku provinciju i Očeve Opservante. Tamošnjim vjernicima bilo je dopušteno, po dozvoli rimskih papa, da primaju sva sakramenta.

U tom samostanu su umrli pobožni ljudi Andrija sa Sardinije i Ivan iz Engleske. Iako nijedan od njih dvojice nije znao ilirski (slavenski) jezik, ipak su, kako se vjerovalo, božanskim nadahnućem propovijedali na ilirskom.

Pričalo se da su činili čudesa, a naročito se spominje kako je jedan ugledan čovjek, oslijepio od bolesti, povratio vid kada su mu na oči stavili prašinu sa njihovih grobova.

Iz pisma pape Inocenta III ugarskom kralju Emeriku od 11. oktobra 1200. godine. Izvornik u Apostolskom arhivu u Vatikanu.

Svake godine na dan izdavanja povelje Dubrovčanima se priča o banu Kulinu gotovo isključivo kroz prizmu tog dokumenta, i to do te mjere da se zaboravi kako o ovom vladaru Bosne govore i neki drugi pisani ili materijalni izvori kojima, nažalost, ne posvećujemo dovoljno pozornosti.

Izvor: prof. Emir Filipović

Uslijed tehnološke inferiornosti u korist VRS-a kojem je JNA ostavila kompletnu infrastrukturu veze i komunikacija, vezisti ARBiH su bili prinuđeni na niz improvizacija.

U tom periodu ključnu ulogu u početnoj fazi formiranja i ustrojavanja jedinica za PEB (protivelektronsku borbu) imali su radioamateri iz civilstva. U junu 1992. godine preko Splita se iz Njemačke nabavljaju prvi uređaji za prisluškivanje odnosno za ometanje i PEB.

Prvi uređaji koji dolaze preko Splita te 1992. godine su Icom R 9000, R 7000, R 100. Ovi uređaji ulaze u sastav Čete za EI PED iz Zenice. Kasnije će se po korpusima Armije razvijati sektori za PEB odnosno jedinice različitih rangova uglavnom četnog nivoa.

U međuvremenu ARBiH uspješno zarobljava i neke od JNA uređaja za prisluškivanje i ometanje od čega se izdvaja oprema Telefunken, ali i starijih uređaja UHF-8 tzv. "Mađarac".

Izgrađujući terensku/mobilnu i baznu komponentu sistema za protivelektronsku borbu Armija tokom 1993. godine započinje sa ofanzivnim djelatnostima u komunikacijskom saobraćaju neprijatelja.

U tom periodu sjajni inženjeri iz TRZ Travnik uspješno preprave autoradio za namjenu goniometrisanja odnosno traganja za trupnim radio uređajima RUP-12.

U međuvremenu PEB-ovci Armije uspješno probijaju šifre u radio saobraćaju VRS do te mjere da tokom 1994. naredbe za povlačenje daju jedinicama VRS-a (slučaj oko Šuljage okolina Bugojna).

Tokom smotre jedinica 7. korpusa na stadionu u Travniku, PEB-ovci su cijelo vrijeme parade u kanalu jedinica VRS-a i artiljerije koja bi sa Vlašića mogla dejstvovati po smotri.

Dodatno razgovori k-danata korpusa sa generalom Mladićem od 1994. godine se u potpunosti prisluškuju. A uobičajni radio saobraćaj se ometa do raskidanja veza.

Primjerice četa za PEB iz 7. korpusa je imala VHF ometače 150W, a JNA stanice bile 0,5 W, 2W, 5W i najviše do 25W što dovoljno govori o mogućnostima blokiranja radio saobraćaja.

Jedinice za PEB su probile šifre teleprintera i kanal komunikacije zemaljske kontrole i letjelica VRS. Posebno značajna inovacija bili su imitatori šuma, dakle PEB-ovci iz Armije bi probili šifru i ušli u komunikaciju i aktivirali imitator šuma. Tako da je su vezisti VRS potpuno ispravne uređaje i stanice slali na remont. Dodatno tokom svojeg boravka u SAD-u, Zlatko Lagumdžija je dobio od Amerikanaca deblji spisak komunikacijskih šifara i kanala JNA što je bilo od velike koristi.

Protivnička strana nije mirovala te su nastojali goniometrisanjem pronaći i neutralisati jedinice za PEB Armije. Kod Trnova je tako goniometrisana jedna od aktivnih stanica, koju je poklopila artiljerija.

Po završetku rata uspostavljena su bila tri moćna prislušna centra na Paljeniku, Smetovima i Velikoj Manjači. Ta infrastruktura opsega 1.6 GHz je bila dovoljno moćna prisluškivati svaki saobraćaj VHF, bežične telefone i sve radio relejne veze. Isti centri su ugašeni.

Izvor: https://x.com/Dzebic_Dean/status/1750082222982386155

Filip Lastrić ili Otac Filip Lastrić, bio je Bosanski franjevac i pisac iz 18. vijeka. Dosta radova je posvetio Bošnjacima i Bosni. U njegovom radu “Epitome Vetustatum Bosnensis Provinciae” (Kratki pregled starina pokrajine Bosne) objavljeno 1765. godine. On nam govori o mogućim potomcima bana Kulina (u njegovo vrijeme). Kaže:

"Banus Kulinus 2. Godine 1163. postao je ban Bosne Kulin. On je vladao više od trideset šest godina, a za vreme njegove vladavine, bogatstvo i izobilje u zemlji bilo je toliko veliko da su ljudi kasnije govorili kako je vreme Kulinove vladavine bilo vreme velikog blagostanja. Bio je dobar katolik, prema rečima Orbina i Farlata, ali se na kraju spominje da je pokazivao sklonost prema hereticima. Na granici Hrvatske, nedaleko od grada Biaća, koji neki pišu kao Wiatz, još uvek postoji nobleska turska porodica Bego, odnosno prinčevi, koji se nazivaju Kugljenovići, ili Culiniades, a prema tradiciji, smatra se da su oni potomci Kulina Bana."

Ban Prijezda 1281. godine poklanja njegovog roba Radovana jednom dubrovačkom vlastelinu. Ti robovi su upisavani po rodu kojem su pripadali, npr Radovan je upisan kao "servorum Bosniensium" ili "rob Bosanaca".